“Cijela kriza je proizvod pohlepe. Pohlepa je danas prevladavajuća vrijednost u svijetu i ako se tako nastavi, s nama je svršeno”, upozorava Manfred Max-Neef, čileanski ekonomist koji se zalaže za holistički pristup toj znanosti.
“Ekonomija treba služiti ljudima, a ne ljudi ekonomiji”, kaže čileanski ekonomist Manfred Max-Neef koji je međunarodno priznanje zaslužio pisanjem o razvojnim alternativama. Osvojio je Right Livelihood Award, nagradu koja se naziva i alternativnim Nobelom, još 1983. Povodom 30 godina dodjeljivanja te nagradeintervjuirala ga je Amy Goodman za Democracy Now!, a Portal Svijesti donosi prijevod ovog razgovora, jer su glasovi koju holistički pristupaju ekonomiji i konceptu razvoja toliko rijetki da ih se ne usudimo propustiti.
Što je “ekonomija bosih nogu”?
To je metafora, ali metafora koja je proizašla iz konkretnog iskustva. Deset godina sam radio u područjima ekstremnog siromaštva u različitim dijelovima Južne Amerike. Jednoga dana u indijanskom selu u peruanskom gorju je jako kišilo. Stajao sam u slamu, a preko puta mene u blatu je stajao drugi čovjek. Pogledali smo se. On, nizak tip, mršav, gladan, bez posla, uzdržava petero djece, ženu i baku. I ja, fini ekonomist koji je predavao na Berkeleyu. Gledali smo jedan drugoga i ja sam iznenada shvatio da nemam ništa koherentno za reći tom čovjeku, da je sav moj jezik kao ekonomista potpuno beskoristan. Zar da mu kažem da bude sretan zato što je BDP porastao za pet posto ili nešto takvo? Otkrio sam da nemam jezika i da ga moram ponovo otkriti. To je podrijetlo metafore bosonoge ekonomije, a konkretno znači što ekonomist mora vježbati, mora se usuditi stati u blato. Ekonomisti studiraju i analiziraju siromaštvo iz svojih lijepih ureda. Imaju sve statistike i rade modele, znaju sve što se može znati o siromaštvu, ali ga ne razumiju. I to je osnovni problem koji je potpuno promijenio moj život kao ekonomista i potaknuo me da tražim drugačiji jezik.
Kako primjenjujete takvu ekonomiju proizašlu iz iskustva siromaštva?
Stvari su puno dublje. Nema recepta koje vi u Americi toliko volite, petnaest koraka do rješenja i slično. Dosegli smo točku u evoluciji kada znamo mnogo, a razumijemo vrlo malo. Nikada u ljudskoj povijesti nije postojala takva akumulacija znanja kao zadnjih sto godina. Ali pogledajmo sebe. Za što služi to znanje, što smo učinili s njim? Poanta je da znanje samo po sebi nije dovoljno, manjka nam razumijevanje. Recimo da ste prostudirali sve, s teološkog, antropološkog, biološkog pa čak i biokemijskog polazišta, o ljudskom fenomenu koji se zove ljubav i pretpostavite da znate sve. Međutim, dok se ne zaljubite, ljubav ne možete razumjeti, što znači da možete razumjeti samo ono čega postanete dio. Kada pripadaš možeš razumjeti, kada si odvojen, možeš akumulirati znanje što je bila funkcija znanosti. Znanost je podijeljena u dijelove, ali razumijevanje je holistično.I to se zbiva i sa siromaštvom. Ja sam u konačnici nešto i razumio jer sam bio tamo, živio sam sa siromašnima, jeo s njima, spavao s njima. Shvatio sam da postoje drugačije vrijednosti i principi i da možete naučiti fantastične stvari tamo gdje to ne biste očekivali. Od siromašnih sam naučio mnogo više nego na sveučilištu, ali jako malo ljudi ima takvo iskustvo. Ako se ne gleda izvana već uči iznutra, naučite sjajne stvari. Ljudi koji žele raditi na iskorjenjivanju siromaštva ne znaju da je u siromaštvu enormna kreativnost. Ne možete biti idiot ako želite preživjeti. Kreativnost je konstantna. Zatim suradnja, međusobna pomoć, izvanredne stvari koje se više ne nalaze u dominantnom društvu, individualističkom, egoističnom, pohlepnom, potpuno suprotnom. Ponekad je šok da nađete mnogo sretnije ljude u siromaštvu nego u svojoj okolini. To znači da siromaštvo nije samo pitanje novca. Mnogo je kompleksnije.
Kako putujete između svjetova? Kada ste živjeli u zajednicama u kojima ste tako puno naučili, što su ti ljudi pitali vas?
Mi sebe precjenjujemo. Mislimo da svi žele biti poput nas, da će oni siromašniji nadići svoje probleme ako postanu što više nalik nama, a to je glupost. Mogu vam dati puno primjera. Na primjer, susretao sam se često po Južnoj Americi s mladim ljudima koji volontiraju u Mirovnom korpusu, dragi mladi ljudi. Jednom su neki od njih ženi koja je ručno plela dva poncha tjedno poklonili stroj kako bi brže radila. Kada su se nekoliko mjeseci kasnije vratili pitali su je da li sada plete deset poncha tjedno, a ona je rekla da je još uvijek na dva, da njoj više ne treba. U našem okruženju moraš raditi uvijek više i više. Izgubili smo osjećaj za vrijednost koju ima vrijeme provedeno u uživanju ili razvijanju odnosa s prijateljima.
Što moramo promijeniti?
Gotovo sve. Dramatično smo glupi. Sistematično se ponašamo suprotno od dokaza koje imamo. Znamo točno što ne bismo trebali činiti, a i veliki političari znaju točno što ne treba raditi, ali svejedno to čine. Ne znam kako to promijeniti, ali definicija gluposti je ponašati se protiv dokaza. Jedino možemo biti sigurni da dolazi slijedeća kriza, dvaput jača. I da za tu krizu novca više neće biti i to će biti posljedica sistematične ljudske gluposti. Zašto se toliko boje promijeniti, umjesto da prekinu obrasce, akceleriraju ih. Bojim se onoga što dolazi.
Potreban nam je potpuno novi koncept ekonomije. Ova je ekonomija luda i otrovna. Ja sam ekonomist, ali se borim protiv ekonomije kakva se poučava i prakticira. Borim se već gotovo četrdeset godina jer je to apsurdna ekonomija koja nema nikakve veze sa stvarnim životom. Sve je izmišljotina. Uvjeravaju nas da ako model ne radi, to nije zato što je model pogrešan već zato što nas stvarnost vara. Poučava se neoklasična ekonomija, čiji je potomak neoliberalna ekonomija. A neoklasična ekonomija potječe iz 19. stoljeća. Trebamo li riješiti probleme 21. stoljeća koji nemaju presedana s modelima iz 19. stoljeća? Nemamo više fiziku iz 19. stoljeća, ni biologiju, ni inženjerstvo, ni ništa drugo. Jedino područje u kojem smo zaostali u 19. stoljeću je ekonomija, što je elementarni apsurd, a mainstream mediji nas uvjeravaju da tako i treba biti.
Kako bi izbjegli katastrofu, da ste u poziciji moći, što biste učinili?
Problem počinje na sveučilištima. Sveučilišta su postala suučesnik u održavanju svijeta kakvog ne želimo. Ako ne učite nešto drugo studente ekonomije, kako očekivati od njih da promijene nešto kao profesionalci. Kada sam ja studirao u ranim pedesetima, bilo je drugačije. Imali smo bazične kolegije kao povijest ekonomske misli koji više ne postoje u curriculumu, kao da nije bitno znati što su ekonomisti prije našeg vremena mislili. To je arogancija.Ono što znamo sada vrijedi za zauvijek? Tu prestaje biti znanost i postaje religija. To je neoliberalna ekonomija danas.
Trebamo kultivirane ekonomiste koji znaju otkuda potječu, kako su se ideje razvijale. Drugo, trebamo ekonomiju koja vrlo jasno razumije sebe kao podsistem šireg sustava koji je konačan, biosfere, te je po tome beskonačan rast nemoguć. I treće, trebamo sustav koji razumije da ne može funkcionirati bez ozbiljnosti ekosustava. Ekonomisti ne znaju ništa o ekosustavu. Ne znaju ništa o termodinamici, ni o bioraznolikosti. U tom su pogledu totalni ignoranti, a ja stvarno ne vidim da bi ekonomistu nanijelo štetu ako bi znao da ako pčele izumru, on bi izumro također, jer ne bi bilo više hrane za njega. Ali ekonomisti ne znaju da mi ovisimo o prirodi u potpunosti. Za njih je priroda podsustav ekonomije što je sasvim ludo.
Zatim, treba dovesti potrošnju bliže proizvodnji. Ja živim na dubokom jugu Čilea, fantastičnom području za proizvodnju mliječnih proizvoda. Međutim, u hotelu u kojem sam bio prije nekoliko mjeseci za doručak sam dobio maslac iz Novog Zelanda. Nije li to ludo? A zašto? Zato što ekonomisti ne znaju kako izračunati stvarne troškove. Dovesti masalc s udaljenosti od 20 000 kilometara na mjesto gdje se proizvodi jako dobar maslac pod izgovorom da je jeftiniji je kolosalna glupost, zato što ne uzima u obzir koji je utjecaj na okoliš imalo 20 000 kilometara transporta. I uz to jeftiniji je zato što je subvencioniran tako da je jasno da je ovo slučaj u kojem cijene nikad reći istinu. Sve su to trikovi koji čine strašne štete. Ako se potrošnja približi potrošnji, jest ćemo kvalitetniju hranu. Znat ćemo otkuda dolazi. Možda ćemo poznavati osobu koja ju je proizvela. Tako se stvar humanizira, ali praksa ekonomista danas je totalno dehumanizirana.
Ne mislite li da će nas Zemlja natjerati na drugačiji način razmišljanja, da se bližimo kraju?
Neki utjecajni znanstvenici tvrde slično, ali ja nisam još stigao do te točke. Ne mislim da je konačna presuda da za nekoliko desetljeća čovječanstva više neće biti, ali nismo ni daleko. Reći ću da smo prešli jednu od tri rijeke. Zastrašujuće je kako se količina katastrofa gomila posvuda u svim manifestacijama, oluje, potresi, erupcije vulkana, Zastrašujuće je, ali mi i dalje nastavljamo istim putem.
Dakle, što vam daje nadu? U svemu što ukazuje na naš izravni put u katastrofu što je kompenzacijska sila?
Ne znam. To je samo nada. Vjerujem da, ako će se nešto uistinu promijeniti, tome će prethoditi nešto još dramatičnije, na žalost, te će onda možda biti naše reakcije. Majanski kalendar, na primjer, govori o 2012., da će se 21. prosinca 2012. velike stvari dogoditi. Ne znam što bi to moglo biti, ali možda se nešto dogodi pa započnemo novu eru malo prosvjetljeniji.
Što ste naučili u siromašnim zajednicama u kojima ste živjeli što vam daje tu nadu?
Solidarnost među ljudima, respekt za druge, međusobna pomoć. Bez pohlepe. Ta je “vrijednost” odsutna u siromaštvu, a pomislili bi ste da će pohlepe tamo biti više nego drugdje, da pohlepa pripada ljudima koji nemaju ništa. Međutim, upravo je suprotno, što imaš više, postaješ pohlepniji. Cijela ta kriza proizvod je pohlepe. Pohlepa je prevladavajuća vrijednost u svijetu danas i dok god se tako nastavi, s nama je svršeno.
Koja biste načela vi učili mlade ekonomiste?
Principi ekonomije kakva bi trebala biti bazirani su na pet postulata i jednoj fundamentalnoj vrijednosti. Prvo, ekonomija treba služiti ljudima, a ne da ljudi služe ekonomiji. Drugo, razvoj se tiče ljudi, a ne objekata. Treće, rast nije istoznačan razvoju, a razvoj ne podrazumijeva nužno rast. Četvrto, nikakva ekonomija nije moguća bez ekosustava. Peto, ekonomija je podsustav većeg konačnog sustava, biosfere, te time beskonačan rast nije moguć.
Kada je u pitanju ekonomski interes, mi zaboravimo život i to ne samo drugih bića, već i ljudskih Fundamentalna vrijednost koja bi podržala novu ekonomiju trebala bi biti da nikakav ekonomski interes nikada ne može biti iznad važnosti života. Kada kažem život, ne mislim samo na ljudska bića, zato što je za mene u središtu čudo života u svim svojim manifestacijama. Ali kada je u pitanju ekonomski interes, mi zaboravimo život, ne samo drugih bića, već i ljudskih. Ako se prijeđe ta lista, od jedne točke do druge, vidimo da je ono što je danas na djelu potpuno suprotno svakoj točki.
Možete li nam pobliže objasniti treću točku, rast i razvoj?
Rast je kvantitativna akumulacija. Razvoj je oslobađanje kreativnih mogućnosti. Svaki živući sustav u prirodi raste do određene točke i zatim prestaje rasti. Vi ne rastete više, kao ni ja. Ali i dalje se razvijamo. U protivnom ne bismo sada ovdje razgovarali. Dakle, razvoj nema granica. Rast ima granicu. To je jako velika stvar koju ekonomisti i političari ne razumiju.Oni su opsjednuti fetišem gospodarskog rasta.
Autor sam poznate hipoteze praga, koja kaže da u svakom društvu postoji razdoblje u kojem gospodarski rast, konvencionalno shvaćen ili ne, dovodi do poboljšanja kvalitete života. Ali samo do određene granice, praga iza kojeg, ako se rast nastavi, kvaliteta života počinje opadati. To je situacija u kojoj se sada nalazimo.
SAD je najdramatičniji primjer koji možete pronaći. Naslov jednog od poglavlja moje knjige Raskrinkana ekonomija, koja će biti objavljena ovoga mjeseca u Engleskoj, je Sjedinjene Države, podrazvijena nacija, što je nova kategorija. Imamo razvijene, podrazvijene i one u razvoju. A SAD je primjer zemlje, u kojoj jedan posto Amerikanaca živi sve bolje i bolje, a 99 posto lošije, u svim vrstama manifestacija. Postoje tisuće ljudi koji spavaju u automobilu parkiranom ispred kuće koja je nekoć bila njihova kuća. Milijuni ljudi su sve izgubili. No, špekulantima koji su proizveli cijeli nered je fantastično. Nemaju nikakvih problema.
Kako biste to preokrenuli?
Ne znam kako to okrenuti. Okrenut će se samo od sebe na katastrofični način. Možda milijuni ljudi odjednom izađu na ulice u SAD-u i počnu razbijati. Situacija je apsolutno dramatična. To bi trebala biti najmoćnija zemlja na svijetu, a čak i u ovakvim uvjetima nastavlja s tim glupim ratovima, troše sve više, više milijuna i trilijuna. Trinaest milijardi dolara za špekulante, a nijedan cent za ljude koji su izgubili svoje domove. Kakva je to logika?
Preneseno sa: h-alter.or
